5 je sati popodne, vozim se Flixbusom od Rijeke prema Zagrebu.
U Portugal, Španjolsku i Maroko nosio sam japanke, u Bugarsku i Tursku nosim papuče. Ta razlika kao da najbolje sumira ambijentalnu razliku između prethodnog i predstojećeg putovanja. Čini se prikladno; papučama preko Balkana. Što bi se još uklopilo u to? Čuturica pelina, pjesme Tina Ujevića, i mamina sirnica pažljivo zamotana u aluminijsku foliju. Razmišljam o nazivu zbirke povezanih i nepovezanih tekstova koje namjeravam pisati. Papučom po Balkanu? Previše podsjeća na Knjazovu koledžicu. Balkanski memoari? Nije loše. Od Krka do Istanbula?
Čeka me vožnja Flixbusom od 17 sati. Tih 17 sati je cijena koju sam spreman platiti pošto vremena imam a novaca ne. Ipak, nije to neka cijena, budući da uživam u vožnjama autobusom. Sve što mi treba jest prazno sjedalo do, utičnica i onaj plastični naslonjač za noge ispod sjedala. Dobar je to izum, praktičan ako radi, s tim da uglavnom ne radi.
Volim te vožnje, jer ne postoji ni jedno slično mjesto gdje mogu biti više sam za sebe, neometan događajima i interakcijama. Te vožnje su kao jaz u vremenu, međugalaktičko putovanje koje transportira putnika iz jednog svijeta u drugi. Promatram sve te druge svjetove, nečije tuđe živote kako se pretaču jedan u drugog i skupa čine zamršenu masu. Tako izgleda taj svijet vani kroz prozor autobusa, kao Linolada na kruhu. Samo u autobusu čovjek ima pravo biti toliko melankoličan i distanciran. Kada je vani u svijetu, ta se zamišljenost smatra nepoželjnom i kobnom, kao da si ju nikad ne smije dopustiti, kao da se uvijek mora podsjećati da treba djelovati i uvijek se iznova buditi.
Tako zamišljene glave naslonjene na prozorsko staklo imam puno pravo promatrati tuđe živote dok je moj na pauzi. Osjetim distancu između života vani i mene, kojeg svijet ni ne doživljava, pa se osjećam poput duha. Vidim sve, ali ne mogu utjecati na ništa. Na djelić sekunde mogu zapaziti neku scenu, zauvijek nepovratnu, kojoj sam u tišini autobusa samo ja svjedočio, a možda i koji suputnik, ali to će ostati neraspravljeno. Ponekad mi se pogled susretne s očima izvana koje me probude iz sanjarenja, a onda opet baš taj susret postane inspiracija mašti i tlapnjama. Tako se izmjenjuju ljudi, misli, osjećaji, gradovi i pogledi, i kruže od prvog pa do sedamnaestog sata.
Na Zagrebačkom kolodvoru
8 je sati navečer, 20 minuta do polaska. Okupljeni život ispred Flixbusa miriše kao Balkan. Ljudi su tmurni, muškarci pretili, dva se para srčano opraštaju. Nemam sirnicu, ali jedem mamin sendvič, pažljivo spremljen i zamotan u aluminijsku foliju. “Nemoj se brinuti mama, sve će biti uredu”. Ponovio sam te riječi jutros po milijunti put dok sam je uplakanu grlio na sunčanom Krku. Mogu ih ponoviti još toliko, ali majčinoj brizi nema lijeka. “Čuvaj se sine” ponovila je ona podjednako puta. Te riječi podjednako ne utječu na moje odluke, ali možda me nekako čuvaju.
U autobusu
8 je sati i 20 minuta. Okupljeni život u autobusu još više miriše kao Balkan. Gotovo da nema ni jednog slobodnog sjedala. Na podu je smeće, u zraku je miris alkoholizma, bureka i duhana. Tko uostalom putuje iz Zagreba za Sofiju u veljači osim bugarske radničke klase u dijaspori i studenata na razmjeni? Gospodin pored mene naboranog čela i zatvorenih očiju sluša neku staru seriju kao lijek za smirenje. U pozadini se busa odvijaju prolazni noćni razgovori, utišani zvukom guma na cesti. Glavni motivi razgovora – Frankfurt, rabota (posao), pari (novac).
Na Redditu istražujem mišljenja o Bugarima:
“Kod Bugara nema smijanja ako se nema čemu smijati. Nema prijetvornih američkih osmijeha”
“U Rumunjskoj imamo stereotip da su svi Bugari debelo vratnici. Boyko Borisov je primjer kako vidimo prosječnog Bugara.”
“Znate li zašto mačke u Bugarskoj nemaju repove? Kako bi se vrata brže zatvorila da hladnoća ne ulazi u kuću”
Nastavak: U Sofiji