8 je sati ujutro. Hladnoća mi reže kosti. Grad je tih i pomalo melankoličan, a ljudi isto. Sovjetske megalomanske građevine odvlače pažnju s ostalih neprimjetnih zgrada. Ljudi su tihi i prijatni.
5 je sati navečer. Ulice su tihe, zakon se poštuje, a čini se da trosatni rituali ispijanja kave nisu stigli i u ove hladne, planinske krajeve Balkana, ili se jednostavno nema novaca za hrvatski način iskazivanja luksuza. Glavna pješačka ulica Vitosha (nazvana prema obližnjoj planini koja visi iznad grada) podsjeća me na riječki korzo, samo jedno tri puta duži. Prepuna polupraznih kafića, ova šminkerska ulica nije miljenica još ni jednog Bugara s kojim sam pričao. Preziru njenu sređenost i ono malo imućnijih ljudi što se po njoj našetavaju i pokazuju svoje modne kombinacije. Prosječni Bugarin ne vjeruje takvim modernim pojavama i onome što predstavljaju.
Tek kad se siđe u zavučene barove kojima je u navući ostalo da se skrivaju od državnog aparata, može se namirisati uzburkana i glasovita bugarska krv. Muškarci riču kao medvjedi obliveni rakijom i pivom, a žene spuštaju svoj uobičajeni gard. I jedni i drugi kao da su kroz stoljeća ugnjetavanja od raznih vlasti, kako tuđih tako i svoje, razvili obrambene mehanizme ophođenja na ulicama. Muškarci su tmurni, ozbiljni i drže se svoja posla (osim onih političkih i poslovnih debelovratnika), navikli na rad i šutnju. Žene s druge strane imaju onaj gard kojim jasno daju do znanja da ih se ne može preveslati. Ipak, ta ozbiljnost oba spola samo čeka osmijeh ili lijepu riječ da se otvore.
Vitosha leži iznad Sofije poput drevnog zaštitnika. Zastrašujuća je blizina tako glomazne planine sa snijegom prekrivenim vrhom. Kada se izađe iz redova visokih sovjetskih zgrada na neki prostraniji trg poput onog ispred katedrale Aleksandra Nevskog, može se vidjeti Vitoshu kako se uzdiže prema nebu.
24.2.
Subota je predvečer. Čini se da ulice Sofije strpljivo čekaju vikend da pokažu svoju živahnost. Na inače uređenoj i praznoj Vitoshi sada prolazi gomila ljudi, zaigranih i pričljivih koliko i u bilo kojem europskom gradu.
25.2.
Subota je prošla, 3 su sata ujutro. Techno scena Sofije živi tvrdo. Rekli su mi da je Sofija onakva kakav je Berlin bio prije nego što se proslavio kao meka alternative. Nisam bio u Berlinu, ali drago mi je da sam trenutno u njegovoj neiskvarenoj verziji.
27.2.
6 je sati i 45 minuta navečer. Vlakom napuštam Sofiju prema Istanbulu. Tu sada ostaju 2 tjedna uspomena, dva tjedna jednog kratkog života. Svakoga sam dana sve više cijenio suptilnu ljepotu Sofije. Tek sam je zadnjeg dana pojmio u punoj snazi. Njeni turobni komunistički spomenici nose tragične priče o herojima, majkama i djeci. Zlatni kip Sofije pruža dlanove prema nebu.
Nastavak slijedi…
Pingback: Prema Sofiji - Demirandir - Wandering Stories