Bilo je podne kada sam sišao na plažu u Beču. Rijeka je bila mirna, tek lagano nošena ljetnim povjetarcem koji se spušta iz Alpi a stiže tek kao posljednji izdah sile koja buči i ruje negdje u dalekim planinama. Bilo je obitelji, djeca su se kupala, dvije curice padale su sa daske i smijale se punim plućima, dok je njihov otac užurbano spuštao drugu dasku da ih spasi, a majka zabrinuto mrštila obrve na obali i hodala gore dolje, s rukama na bokovima.
Bilo je i samotnih kupača; djevojka predivno potamnjene meke kože, sa srebrnim pirsingom između nosnica koji se caklio kao i kapi bistre vode po njenom tijelu, kojoj sam se bojao prići ne znajući joj godine, a i u strahu od vlastite usamljenosti, da ne ispadnem očajan.
Bila je i starija gospođa koja je došla i stala u sjeni šuštavih krošnji, tražeći hlad, pa gledajući oko sebe, pa u mobitel, ne znajući je li ovo baš njeno mjesto za današnje opuštanje i bijeg od gradske buke i pradavnih aristokratskih navika ovog grada. Sažalio sam se nad njom. Nije tu bilo naočigled ičega za žaljenje—žena se došla kupat i traži mjesto. Ali prošla mi je kroz prsa bol sačinjena od empatije, zamišljanja i povezivanja.Sažalio sam se kako nad njom, tako i nad sobom, i svim ljudima. I ja sam tako tu stajao tek nekoliko trenutaka ranije, razmatrajući je li ovo moja idealna plaža u Beču, da nema negdje bolje, da mi neće negdje drugdje biti bolji pogled, bolje ovo ili ono, da neću nekoga upoznati?
Podsjetila me i na mamu. Možda je i ona baš u tom trenutku tražila predah od posla i vrućina i buke i ljudi negdje u Krku, u Krku gdje je hlada sve manje a buke sve više. I moja majka, i ova gospođa, i ja; svi mi poput mački sebi tražimo kutak i ugodu, a kad smo u samoći nema ogledala u tuđim očima da vidimo i ljepotu i komediju naših malenih traganja, uživanja i frustracija. Zato sami sebi pričamo, komentiramo 24/7 naše živote, da se podsjetimo da postojimo kada nema drugih da nam to potvrde, da nam ostvare našu prisutnost.
I ja sam sebi neprestano tražim ugodu, nosim svoj dragi JBL zvučnik zakačen na pretincu ruksaka, puštam pjesme koje me podsjećaju da sam na avanturi—koje mi omogućavaju da gledam sebe od svojih 27 godina i svoje avanture s odmakom i nostalgijom—pa motam cigaretu, pa otvaram pivu, pa legnem, pa tek tako malo piskaram u svoj putujući dnevnik. I tako u krug bez mira. Ali zavolio sam taj nemirni krug. Treba mu se prepustit, treba ga njegovat, ići njegovim ritmom, pa onda mir možda nekad i naiđe, ne najavljen, ne planiran—kao predah, kao slučajnost ili greška. Kako te naše cirkulacije izgledaju odgore, nekim velikim, nepojmljivim bićima? Gledaju li ona nas kao što mi gledamo muhe? Ponekad nas naživciraju, ponekad nas zabavljaju; naročito kad ih pogledamo u detalje pa vidimo kako trljaju rukom o ruku i planiraju idući potez, idući krug šema i akcija.
Gledao sam i komarca kako u naporima pokušava proći kroz dlake na mojoj nozi do kože i napokon do dubine i krvi—kroz šumu, do zemlje i onda kroz korito probiti bunar, napojit se i ostat na životu. Nisam ga potjerao, nisam bio uznemiren, po prvi put u životu nisam osjećao gnjev na komarca. Osjećao sam empatiju. I on samo želi ostati živ, uz to možda osnovati obitelj, prosperirati u svom kratkom životu. Odletio je. Preletio na drugi dio noge da tamo proba naći svoju sreću, a onda zatim nekud dalje, na nekog drugog čovjeka, na drugi kontinent. I tko zna? Možda će tamo biti smrljven u trenu. Možda da me našao u drugom stanju i ovdje bi bio smrvljen.
Naša nas takozvana intuicija—koju ne možemo odrediti a u koju smo čvrsto uvjereni da je određena—u interakciji s okolinom vodi iz odluke u odluku, od jednog kontinenta na drugi, iz grada u grad, iz posla u posao, s plaže na plažu—dok nas nešto ne smrvi. Je li to tužno? Je li znači da je sve besmisleno? Pa i ne, ne bih rekao, al ne znam ni reći ima li smisla ili nema. Na kraju krajeva možda nam je to sudbina, naša karma, naša priroda, da se vrtimo i tražimo i ugodu i napredak, i što preostaje nego vrtjet se?
Vjetarac pojačava, vrijeme je da krenem. Hodam uz Dunav, mostovi protječu preko rijeke, prenose silu prometa koji buči prigušeno. Dva labuda prolaze s armijom mladenaca i sjedaju na plažu. Roditelji su bijeli kao što to labudovi već trebaju da budu, a mladenci su sivi i dlakavi i očerupani. Roditelji sjede mirno i graciozno kao što to labudovi već čine, čipkaju i čiste svoja divna pernata ruha, a mladi se glođu, pokušavaju da čine isto. Nespretno im ispadaju neproporcionalno velike plovke sa bokova kao odvezana kormila. Kada odrasli zaranjaju, zaranjaju i mladenci, guze im se nespretno tresu u zraku dok traže nekog jadnog crva dole na dnu da mu zapečate tragičnu sudbinu.
Čini mi se kao da dijelom oponašaju svoje roditelje, kao da više glume da traže crva nego da ga stvarno traže;”aha, evo mi smo labudovi i to se ovako radi”, a drugim dijelom da im je urođeno, kao da nešto u njima već zna šta treba labud da radi.
Hodam dalje. Sjedi čovjek na betonskom molu, Rus neki, potamnjeo, sa srebrnom ogrlicom i zatvorski agresivnim tetovažama. Naslonjen jednim laktom na koljeno razgovara na telefon, opušten i bezbrižan vodi neki nebitni razgovor, ipak uživljen svim svojim emocijama. Niti metar od njega u plićaku se kupa labud, nespretno gaca između betona i vode. Gledam njih dvoje, bijeli labud, potamnjeli beskrupulozni Rus, kao u nekoj nestvarnoj simbiozi. Ili se tek podnose, ili se ni ne primjećuju, ili im možda i paše međusobno prisustvo. Nema tog čovjeka koji ne voli prisnost, blizinu drugog bića, interakciju koja mu istovremeno grije srce i potvrđuje postojanje.
Sjedim u metrou. Ušle su dvije starije gospođe, lagano pogrbljene, nose namirnice u platnenim vrećama. Možda unucima, možda muževima, možda same sebi. Kada su ušle u metro obje su se zabrinuto okretale prema stanici, gledajući djevojku koja je ležala na klupi, rukama se držeći za glavu. Jedna gospođa objašnjavala je drugoj koliko je znala, ali ni sama nije mogla da odredi što se desilo s djevojkom. Nisu se gospođe poznavale otprije činilo mi se; spojila ih je tek zajednička, sveobuhvatna, urođena ili davanjem života stečena briga.
Metro je krenuo naprijed, pogled na djevojku isprekidan polagano je a zatim i sve brže isčezavao, a gospođe su nastavile gledati prema njoj, pa su se čak i okretale dok su sjedale, kao da njihova urođena majčinska briga prodire i metro i stanicu i sve fizičke prepreke i da nema veze što ne vide djevojku niti što je više nikad neće vidjeti. Tako ujedinjene u svojoj brizi nastavile su tu i tamo tiho komentirat, dok se nisu razišle svaka svojim putem, izgubljene u mislima, a prijašnje scene i dalje prisutne, utisnute u naboranim čelima.
Eto ih, majke. Hodajuće brige. Nezaustavljiva sila empatije koja se pruža beskompromisno prema svakom unesrećenom, svakom u potrebi. To su naše majke. Majke ljudskog roda, srca veća od kuća i hrabrija od svih ratnika koji bez štita srljaju u smrt. Majke srljaju u pomoć, a čak ako i nema pomoći, ako ni nema ništa baš koristi od te njihove vječite zabrinutosti, i nesanice, ako i je sve baš besmisleno, nema to veze, nastavit će teći njihova ljubav svojim putem.
Metro prodire kroz podzemni prostor i veže niti susreta. Ispresjecane su dubine grada i utisnuta bezbrojna kretanja. Naše koncentrične orbite, tisuće duša, tijela i svijetova idu jedan drugome u susret—mimolaze se, spajaju, razdvajaju—a Dunav teče, teče mirno i silno, otječe na istok i pruža se siguran kao majčina ljubav.