S Balkona
Pučinu obasjava mjesečina dok se iz kamenitog grada čuju zvukovi saksofona i trube. Ljudski glas tu i tamo zapjeva, ne toliko kvalitetno koliko hrabro i srčano. Mačka svoje nečujne kretnje prekida mjaukanjem i trljanjem uz moje noge, istovremeno tražeći pozornost i hranu, dok svježina ponoći tiho ispunjava ovaj prostor ispod nebesa.
Ta svježina i popratni miris bujnog vrta govore mi – ljeto je na izmaku.
Ljeto je na izmaku, no sve ljepote koje ono pruža mogu se sad istinski doživjeti. Kada kiša ispere svu vizualnu zamršenost pa se brda u daljini učine kao da su pred nosom, kada izostanak ljudski proizvedene buke da prostora strujanju laganog povjetarca, kada se mogu čuti prvi naznaci suhog lišća kako šušti te nanjušiti prezrele smokvine plodove, u tom bi trenutku bilo dobro da netko zamrzne protok vremena, bar na nekoliko uzdisaja više.
U tom jazu između ljetne žege i jesenskih kabanica nalazi se prostor u kojem mogu disati punim plućima, u kojem se brzina života vraća na onu kojom su ljudi prije živjeli.
U tom jazu sjedim na balkonu i blesavo buljim u Mjesec čiju mudrost moj ljudski mozak ne može pojmiti, i u tom jazu se u japankama probijam kroz kišna jezera na ulicama.
U tom jazu imam vremena koje si inače ne mogu priuštiti za fantaziranja i pitanja — Kako ljeta završavaju u dalekim kutcima svijeta?
Kako završavaju na drugim svjetovima? Ima li ga uopće na drugim svjetovima i u drugim zemljama? Ima li obrnutih ljeta na nekim dalekim planetima gdje njegovi zeleni stanovnici tek na kraju istog skidaju debele jakne i svlače duboke čizme sa svih svojih 7 ili bog zna koliko više udova? Promatraju li i oni blesave turiste što ližu sladoled i u kupaćem sjede na nacionalnim spomenicima starima tisuću godina? Je li i kod njih uobičajeno da mladi nalaze sezonske poslove i time financiraju svoje obrazovanje? Ima li i na drugim svjetovima ljeta koja se urezuju u pamćenje njegovih svjedoka do kraja života, i koja završavaju prirodnim spektaklom?
Ne znam, no iduće sa sigurnošću mogu ustanoviti — spokoja uzrokovanog lišćem što pada u smrt i zatišjem pred zastrašujuće septembarsko jugo nema nigdje u galaksiji osim ovdje.
I tako razmišljam dok promatram Krk sa svog balkona.
S obale
Jugo svojom kaotičnom simfonijom budi morske bogove, a njihovi zapjenjeni valovi poput kamikaza fanatično jure prema nagrizenim stijenama ispod antičkoga grada gdje se u tren oka pretvaraju u pjenu soli. Tek u svojoj smrti ti valovi doživljavaju svoj najuzvišeniji stadij, kada njihovi kraci sežu nekoliko metara uvis preko višestoljetnih zidina s kojima se stapaju u vizualnoj jedinstvenosti sive nijanse. Taj zid djelo je ljudske ruke jednako koliko i morske.
Riva je potopljena.
Jugo nemilosrdno udara po najvišim tonovima, a sudar barki što plešu privezane za obalu i pomahnitali udarci drvenih grilja jedino je što prekida tu auditivnu dominaciju toplog vjetra. U tom metežu visoko iznad starih kuća stoički se uzdiže zvonik čije visine ne dosežu ni najviši jarboli jedrilica u luci. Iznad zaobljene kupole, na tom kamenom divu ponosno stoji anđeo isprano zelene boje, istodobno u kontrastu i u savršenom skladu sa jednobojnim nijansama što jugo nosi. Njegova je truba koju drži u ustima nekada davno imala stvarnu svrhu — pokrenuta vjetrom, svirala je upozorenje mornarima da se nevrijeme približava. Lišen svojeg smisla u ova moderna vremena, anđeo i dalje sa sizifovskom upornošću stoji na svom mjestu, s jednako ponositim stasom krasi pejzaž iznad zidinama opasanog grada.
I tako razmišljam dok promatram Krk s obale.
Čitaj više o Krku: Oda Prnibi