Ledo Trilogija 3. dio

Osveta Macha

Bio je travanj i ljeto je kucalo na vrata. Zadnji udari bure pružali su posljednji otpor nadolazećim toplinama, dok je lokalno stanovništvo strpljivo čekalo turističku sezonu. Moglo bi se očekivati da je brojka godišnjih posjetitelja otoka Krka porasla sa milijuna u milijarde u prethodnih 3000 godina, no otok Krk održao je svoju politiku održivog razvoja i zelenog turizma. Naravno, kao i ostalim mjestima hrvatskog primorja, Krku je u jednom trenutku prijetila totalni nestanak zelenih površina pred navalom apartmanizacije. Godine 2094., 85% površine otoka bilo je prekriveno kućama za odmor i bazenima. Oko 60% pitke vode odlazilo je na održavanje bazena, a 75% stanovništva radilo je za monopolističku kompaniju koja se održavala kuće za odmor s bazenima u vlasništvu vanzemaljskih stranaca.

Tada je nekadašnji gradonačelnik Krka, Dinko Donkić, u tom trenutku protjeran s otoka od strane korumpirane vlasti naklonjene devastaciji krčke prirode radi izgradnje vila s bazenima, potiho vraćen na otok Krk, te skriven u rimskim katakombama ispod grada kovao preotimanje vlasti. Puč je uspješno izveden, Dinko je vraćen na čelo grada te po drugi put postao najdugovječniji hrvatski gradonačelnik, ovaj put na preko 2000 godina budući da su njegov um presadili u Ledo škrinju gdje su zadržane njegova inteligencija i dobrota. Za svoje vladavine Donkić je porušio sve vile, bazene pretvorio u lokve, a aristokratskim vlasnicima s drugih planeta ponudio ultimatum – “da počnu ganati po domaću i uzgajati masline, ili da se vrnu tamo otkuda su vero i prišli.”

Tako se Krk ponovno pretvorio u oazu kakva je nekad bio, stanovništvo je bilo bogato zemljom i njenim plodovima, a turizam je živio u skladu s njenim ciklusima. Kao takav, Krk je bio jedinstven primjer života kakav je nekad bio, njegovo maslinovo ulje počelo je dostizati nove vrhunce okusa i kvalitete, te je bilo čuveno po produljenju životnog vijeka zbog kojeg je krčki gradonačelnik i mogao ostati puna 3 milenija na moći. Po galaksiji se pričalo da je otok Krk najbliže Raju što čovjek može stvoriti, turisti su naučili cijeniti njegove blagodati te su doslovno plaćali basnoslovne količine sladoleda kako bi ga posjetili.

Iako je lokalno stanovništvo usavršilo svoje poznavanje stranih jezika i uslužne vještine do te razine da su znali raspoznati s koje planete turist dolazi prije no što bi on uopće ušao u orbitu, turisti su bili ti od kojih se zahtijevalo da uče hrvatski jezik, naročito čakavicu, što su oni vrlo rado činili. Turisti nisu mogli samo tako sjesti u svemirsku letjelicu i bukirati viletinu s pogledom na more kad god su to poželjeli. Otok Krk postao je toliko poželjna destinacija da je lokalno stanovništvo godišnje izdavalo točno 30000 turističkih pozivnica pomno probranim ljudima. Bila je to najveća turistička čast, moći iskusiti život na otoku Krku, brati masline i krčku žlahtinu, čuvati ovce i hitit parangal va more ispod miseca dok žena doma spi. 

Tako je teklo Zlatno Doba Krka prethodna 3 milenija, sve dok u kasnu noć 5. travnja 5024., iznad bonace, burom očišćenim nebom nije proletio zapaljeni nepoznati objekt plave boje. Pao je negdje na zapadnu obalu otoka, u tihe šume Šotoventa gdje je bura slabija a veprovi mnogi. 

King Macho i Vanilija išetali su iz Ledo škrinje u sred tamne šume. Njihov spust uzrokovao je kratkotrajni požar koji su lokalni vatrogasci bili sposobni ugasiti telepatskim snagama dok bi neometano nastavili igrati briškulu u toplini vatrogasne postaje. Braća su tiho kroz noć klizali šumom dok negdje pred zoru nisu stigli do grada Krka. Oko njegovih zidina gdje su nekoć stajala nova naselja sada su ponovno stajale farme, maslinici, kamen i drača, no taj povratak starome odisao je novom svježinom i napretkom u skladu sa prirodom. Divovske pčele razvozile su med i ostala dobra između farmi, pomažući stanovništvu pri razmjeni dobara, dok su galebovi opskrbljivali ribare na brodovima s dobrima s kopna, noseći im duhan i svježe gemište.

Mnogi bi pomislili da su stanovnici otoka Krka postali nekakvi nadljudi koji su naučili genijalno manipulirati životinjama, no to je ubiti kriva percepcija. Oni nisu njima manipulirali već s njima živjeli u savršenoj ravnoteži, kao dio eko sustava, a ne kao njegovi bogovi. Pčelama su u laboratorijima kreirali najizvrsnije cvjetove, a one su zauzvrat pomno prenosile svaku kap meda i svaku maslinu, u duhu Bodulije kako se vero ni jedna maslina ne smi bacit. Galebove su hranili najboljim kruhom s izvrsnim sjemenkama za njihov želudac, a ne bi se ni ljutili na njih kad bi koji put uzeli burek iz ruke, ili meso s balkona.  

Tako su vrijedni poljoprivrednici ispred zidina bili prvi koji su svjedočili povratku Svjesnih Sladoleda na planetu Zemlju. Kada je barba Ive vidio da 2 sladoleda samostalno kližu preko njegovog polja, zaprepašteno se prekrižio, hitio grablje va pod i pozvao suseda barba Jožu. Kada je barba Joža vidio kako dva sladoleda kližu i preko njegovog polja, tada se i on prekrižio, hitio grablje va pod i pozvao suseda Matu, pa se onda i ovaj prekrižio. I tako dok su braća klizala prema gradskim vratima i puštala sluzavi trag čokolade iza sebe, oko njih se skupljalo gradsko stanovništvo i stajalo u čudu. To je bio prvi kontakt stanovnika Zemlje sa Svjesnim Sladoledima još otkako su Sladoledi napustili Zemlju mirovnim sporazumom na Plutonu 2357. godine. 

Gradonačelnik je naravno već bio svjestan njihovog dolaska vidjevši ih kroz oči jedne od mnogih pčela kojima je predviđao potencijalne opasnosti za svoje građane. Dinko Donkić stajao je nasmijan i vedar na zidinama grada, dočekavši Macho braću otvoreno kao što je dočekivao svakog.  

Braća su smještena na dvor, i to u same kneževske odaje na vrhu frankopanskog kaštela na Kamplinu, te su bili tretirani kao najveći prinčevi. Tako je htio gradonačelnik, unatoč negodovanju jednog dijela stanovništva i vijeća. Njihov dolazak unio je pomutnju među stanovništvom Krka – mnogi su slutili zlo i nedaće, shvativši opasnost njihovog boravka na Zemlji i Krku.  

“Ča će nam to” ponavljali su glasovi skeptika po Veloj placi, “oni su furešti, i to vero s druge planete”, “kakov je to sladoled ki more ganat?”. Njihov skepticizam prema neuobičajenim pojavama i stvarima koje bi radije da ih se ne tiču, ipak je nadjačao krčki duh gostoprimstva i ljubaznosti. Macho braća, spremni dokazati svoje prijateljstvo, dali su sve od sebe da prihvate lokalni način života. Svakoga dana pomno su čitali o povijesti otoka Krka, o njegovim osnivačima Liburnima, o važnosti u Rimskom Carstvu, o kneževima krčkima, i o dobu kapitalizma kada je krčkoj jedinstvenoj obali prijetila betonaža, a šumama trovanje klorom. U proljeće su marljivo brali šparoge, pripremali najfiniju fritaju, i svakoga dana sve vjernije ganali po domaću.  

Bilo je ljeto i došlo je vrijeme za 3500. obljetnicu Krčkoga sajma Lovrečeve. Gradonačelnik je htio ove godine Lovrečevu pretvoriti u najveću ljetnu manifestaciju na hrvatskoj obali, a sredstva koja je obećavao uložiti bila su sukladna njegovim željama. Očekivao se najspektakularniji vatromet koji je Zemlja ikada vidjela, tisuću tona ispijenog gemišta, te otvaranje boce Zlatne Žlahtine stare 2430 godina koju su valovi Jadrana nježno milovali u špilji ispod Vrbnika.

Također, već tradicionalno održavano natjecanje u rezanju pršuta postepeno je dobivalo na važnosti, te su mnogi govorili kako, da nema nogometa, odnosno Hajduka, već bi to bio najvažniji sport u Boduliji. Profesionalni rezači dolazili su sa svih otoka Hrvatske predstavljati svoje malo misto i steći vječnu slavu na najelitnijem turniru bilo kojega mora na Zemlji. Rezanjem pršuta i sam gradonačelnik, nekadašnji elitni rezač, sada se bavio rekreativno, a usput je držao i rekord za najviše narezanih šnita u jednoj minuti, takozvanoj Pršut Šprint disciplini.  

Macho Vanilija prijavio se za rezanje pršuta, , a budući da je uredno prošao pretkvalifikacije, malo tko je mogao prigovoriti njegovom prisustvu na turniru. Stigao je Kolovoz i gradom su pripreme za najveću feštu što ga je hrvatska obala ikad vidjela tekle glatko i organizirano kako je to uvijek i išlo kod Krčana. Pristizali su elitni sportaši, izabrani turisti s mnogobrojnih planeta veselo su radili dok su lokalci uživali u uzbudljivoj atmosferi priprema. Podizali su se šatori, trgovci iz svih kutova galaksija ponosno su predstavljali svoje egzotične proizvode, a Macho Čokolada i Vanilija trčali su gradom pomažući na sve strane.  

Bilo je 11 sati navečer, noć pred početak Lovrečeve. Vanilija i Čokolada s kaštela su promatrali kako čistim nebom lete Suze Sv. Lovre i osluškivali zadnje uzvike priprema iz grada. Tad je Vanilija progovorio: 

“Poslušaj me brate. Znam, a znam i da ti znaš, od koje su važnosti sutrašnji događaji. Stekli smo naklonost Krčana, no njihova vjernost zauvijek će ležati samo uz otok. Da steknemo njihovo povjerenje moramo postati jedno s njima, odnosno moramo mi njih slijediti, a ne oni nas. Zbog svoje bodulske krvi, Krčani su jedini u ovoj Galaksiji koji bi se mogli oduprijeti Kingovoj strašnoj moći. Njihove borbe moraju postati naše, a naše njihove, u suprotnom, nikada nećemo vratiti pravdu, osvetiti našega brata Naranču i ostvariti mir među Sladoledima i Ljudima jednom zauvijek.” 

“Vanilijo, ti ne shvaćaš koliko bi pogubno bilo uvlačenje Krčana u naš rat. Ovo je zemaljska oaza, raj kakav možda nikad nije niti ikad hoće opet postojati u Svemiru. Je li naša borba vrijedna njenog uništenja? Zar da im zelena polja King prekrije pepelom njihovih šuma, da im ovce pretvori u kamen, a kamen u oganj? Da im mora otruje klorom, ribu olovom, a šljunčane plaže betonom? Ne, to ne smije biti.” 

“Čoko! Slušaj me sada! Vjeruješ li u našu borbu? Vjeruješ li u pravdu, u istinu, vjeruješ li da jednoga dana može biti mira i ljubavi, stabilnosti i prosperiteta u našem narodu? Znam da vjeruješ, a u iste vrijednosti vjeruju i Krčani. Oni neće poći za nama ne jer bi ih mi obmanuli kao što bi to napravio Obsession, neće poći za nama tuđom voljom, njihovom dušom kola tvrdoglava bodulska krv, a nimaju ni vrimena za Kingove laži, prosto bi ga priupitali: “ča ganaš ti? Odi zi kuraju”. Da, oni se ne bave onime što ih se ne tiče, ali među njima ima onih koji vole pravdu i istinu i koji sanjaju o širokim prostranstvima Svemira, a takvi među njima su vođe i cijenjeni su najviše. Oni će poći za nama baš jer im je stalo do njihovih polja, do ovce, do masline i do drača, jer vide da će zlo vanjskog svijeta kad tad stići i pred Krčki most.” 

Tako su govorila braća, te u brigama, snovima i nadama zaspali u svojim škrinjama. 

3500. krčki sajam Lovrečeva

Sopile su odzvanjale starim kamenim kućama, zabavljači s raznih planeta svirali su svoje na Zemlji dosad neviđene instrumente, a pčele i galebovi izvodile su avijacijske predstave iznad grada. Cijeli grad bio je ukusno uređen najotmjenijim bordo i plavim nijansama, te je iz ptičje perspektive izgledao kao da je prekriven najdivnijim plaštem. Prvoga dana odigrale se grupna faza u rezanju pršuta i boćanju. Macho Vanilija i Čokolada neustrašivo su se natjecali protiv vrsnih majstora i zaslužili svoja mjesta u knockout fazi. Drugoga dana rezanje pršuta pretvorilo se u fijasko kada je Mate s Hvara pokušao polizati Vaniliju dok je ovaj skoncentrirano rezao pršut.

Nastao je skandal, s tribina su dolazili uzvici bijesa, letjele su čaše pune gemišta, a Krčani nikada nisu bacali pune čaše gemišta. S obzirom na to da je bila riječ o dosad ne viđenoj i ne reguliranoj situaciji, nastala je pomutnja, a sudac se jadan pogubio i zacrvenio od srama, pa su mu brzo donijeli čašu šljivovice da se pribere. Mate s Hvara bio je pompozan momak u punom naboju mladenačke snage i ponosa, te se odbijao ispričati za svoj postupak.

“A ča, pa to je sladoled, kojeg boga miloga on tu radi ako ne da ga se poliže?” Macho Vanilija, staloženo i gospodski nastavio je rezati pršut ne obazrevši se previše na Matine provokacije. Nije tražio njegovu ispriku niti diskvalifikaciju. Mati s Hvara donijeli su nekoliko običnih sladoleda da ih se najede pa da više ne pada u napast, a onda se igra uredno nastavila. Vanilija je odnio pobjedu narezavši tek 2 šnite pršuta za vrijeme cijele utakmice koja je trajala 90 minuta. Krčani su ga na ramenu odnijeli nazad u njegove odaje, a zadnjeg dana fešte čekalo ga je finale, protiv samog gradonačelnika koji je apsolutno izdominirao svoje protivnike, u polufinalu narezavši 570 šnita više od Jure s Čiova.  

Trećega dana sopile su još jače odjekivale kamenim kućama, gemišt se pio iz bačvi, pijane pčele graktale su poput galebova, a još pijaniji galebovi zujali su poput pčela. Fešta je poprimila takve proporcije da je bilo previše čak i za detaljne pripreme i organiziranost Krčana. Nastao je potpuni fijasko, no ljudi su se uspjeli nekako pribrati za finalno natjecanje u rezanju pršuta. Dinko Donkić mirno i nasmijano je od prve minute rezao pršut nadljudskom brzinom, iako je i to bio tek hint njegove nekadašnje vještine.

Bio je to najtopliji dan u godini, Sunce je upržilo sklizavi kamen na Kamplinu i Macho Vaniliju nije mogao ohladiti čak ni Ledo suncobran kojeg su mu dovukli s obližnje plaže. Posjednut u svojoj škrinji borio se da prati ritam gradonačelnika. Ostalo je tek 20 minuta do kraja utakmice, a Dario je uredno vodio za 333 šnite i nije se činilo da staje, i dalje se pristojno smiješio svakome tko bi ga pozdravio iz publike. Macho Vanilija u suzama i otopljenoj čokoladi rezao je pršut, odavno shvativši da nema teoretske da stigne gradonačelnika. Prisjetio se svog brata Naranče, pogledao je Čokoladu kako ga zabrinuto promatra s tribina, podigao ruke prema nebu i pitao Ledu da mu da snage da nareže taj pršut, pobjedi gradonačelnika i osveti svoga brata.

Počeo je sad i on nadsladolednom snagom rezati, i na zaprepaštenje svih prisutnih dostizati gradonačelnika. U 89. minuti rezultat je bio 2024-2024 narezanih šnita, a onda je Macho Vanilija dao posljednji izdah da nareže šnitu više. Zviždaljka se oglasila. 2024-2025 za Vaniliju. Na tribinama je zavladao muk, kako zbog nevjerojatnog obrata, tako i zbog Vanilijinog stanja. Od silnog rezanja i trenja Vanilija je postigao nadsladoledne temperature koje njegovo tijelo nije moglo podnijeti. Jadan je ležao rastopljen na trgu. Čokolada je užasnut dotrčao do brata i pokušao ga sakupiti u jednu nakupinu, ali uzalud.  

Gradonačelnik bio je u suzama, tribine su bile u suzama, Čokolada je proklinjao nebo. U počast Vaniliji gradonačelnik je te noći, točno u ponoć, dao dvostruko uvećati planirani vatromet. Najraznovrsnije boje u najraznovrsnijim oblicima obasjale su nebo iznad Krka gotovo kao da je bio dan, a na satelitima je zabilježeno kako se vatromet mogao vidjeti i iz Svemira. Tijekom tog gromoglasnog spektakla, Čokolada se popeo na pozornicu: 

“Čujte me Krčani, čujte me Bodulija, čujte me i svi iz udaljenih krajeva Svemira. Vanilija se danas otopio zbog ljubavi prema pravdi i iz želje da osveti svoga brata. Njegov je san bio da Svemirom jednom zauvijek zavlada mir između ljudi i sladoleda, pravedne cijene i odnos povjerenja, i da obije vrste prosperiraju. Otopio se na vašem kamenu, na vašem trgu, igrajući vašu igru i rezajući vaš pršut. Vanilija je dao svoj život da bi postao dio vas, a sad vas pitam, možete li vi biti i dio nas? Naša borba je i vaša, jer tamna vladavina Obsessiona pokucat će na vrata otoka htjeli vi to ili ne. Pitam vas, hoćete li se boriti?” 

Puk je bio u tišini. Tad se Dinko Donkić popeo na pozornicu, po prvi put u 3000 godina mrk i ozbiljan, pogođen Vanilijinom pogibelji: 

“Zadnje što bih ja htio jest uvesti svoj narod u rat koji nije naš, zbog furešti koji nisu naši, osigurati otoku propast i dovesti u opasnost sve što smo poštenim radom stekli. No Macho braća su jedni od nas, to su dokazali, a za jednog od nas, i za ovaj otok borit ćemo se opet. Čokolada je u pravu, ne možemo strepiti od tame, pretvarati se da ne postoji i čekati da ona stigne na naša vrata. Izaći ćemo joj u susret, bez straha, hrabro i odano, izaći ćemo s ljubavlju prema otoku i prema miru i cijelome Svemiru. Naš otok predstavlja ono najdivnije u Svemiru, i zbog toga mi imamo dužnost predstavljati otok takvog. Krčani, pođite sa mnom i pođite s Machom po pravdu.”  

Gradom su se zaorili uzvici odanosti, kamene ulice su se tresle dok je vatromet i dalje pucao visoko u crveno nebo.  

Jedan po jedan otoci hrvatskog primorja slijedili su primjer Krka i pridružili se Machovoj borbi, a zatim i ostale nacije diljem Zemlje. Ljudi su se ujedinili, a čak i same Sjedinjene Američke Države prihvatile su otok Krk kao vođu vojnog saveza.  

Linolada, Plazma i Snjeguljica još od bijega Macha uzrokovali su probleme Obsessionovoj vlasti izvodeći guerilla napade i sabotirajući njegove ispostave sladoleda diljem Galaksije. Najveći rat što ga je galaksija ikada vidjela potrajao je idućih 30 godina. Pobunjeničke snage Sladoleda i Zemljin vojni savez predvođen otokom Krkom postepeno su redali pobjede, no Obsession je zbog svoje lukavosti uvijek bio korak ispred. Savezničke snage napokon su opkolile planet Ledo i postavile potpunu opsadu Ledo škrinjama oko njega. Bojeći se za život mnogih sladoleda na planeti, Savez se ipak nije odlučivao na potpunu invaziju. Obsession je držao svijesti mnogih sladoleda u rukama, prijeteći pretvaranjem svih u obične, besvjesne sladolede, pa čak i onih koji su mu bili najodaniji.  

Macho Čokolada, poznajući Obsessionov ponos, poslao je poruku cijelom Svemiru, pa tako i Obsessionu, da je njegova čokolada okusom neusporedivo bogatija i ljudskom nepcu ukusnija. Pozvao ga je na drevni dvoboj, odnosno testiranje njihovih okusa od strane najvrsnijeg sladolednog connaisseura u Svemiru, a tu je titulu trenutno držao onaj isti Mate s Hvara. Obsession se nije mogao oduprijeti te je bahato prihvatio izazov, ne sumnjajući u svoju nadmoć, a ako već bude morao, iskoristit će Crnu Magiju da opsjedne Matu. Tako je došlo do testiranja, održanog na neutralnom planetu Magnum, nekadašnjoj prijestolnici sada ponovno nesvjesnog sladoleda, jednog od najvećih neprijatelja Kinga.  

Chocolate Obsession pojavio se, veličanstven u svojoj crnini više nego ikad, spustio se iz Ledo škrinje dok mu je crni plašt puštao komadiće crispy čokolade po putu. Pratila ga je delegacija njegovih najodanijih podanika, Kingovi, sve kornet vrste, Silk Milk, Kontiki, sada vidno prestrašenih i istraumatiziranih, Macho Čokolada, skroman, jednostavan i klasičan, mirno je čekao na plastičnom stolu iz Sućuraja na Hvaru na kojem je Mate s Hvara najviše volio pojesti dobar Ledo sladoled. 

Mate je sjedio na bijeloj plastičnoj stolici ispred stola, u kupaćem, polugol i dlakavih prsa, ne pretjerano uzbuđen epskim događajima koji su se zbivali oko njega. Jedva je čekao da ovo završi i da se može vratit igrat picigin s ekipom. Pijuckao je gemišt i nezainteresirano škicnuo na ledene, crne oblake na planeti Magnum. Obsession je doklizao na stol. Oba su sladoleda svukli svoje omote, a onda je Mate lagano uzeo griz Vanilije dok su svi nazočni strepili u tišini.  

“Nije loš” kaže Mate. “Dobar, dobar.” Ispio je malo gemišta, promućkao ga ustima, ispio još malo. Pa uzeo Obsessiona. Obsession se lukavo nasmijao i počeo prizivati tamu da preuzme Matin um. Mate kao da je zastao malo na trenutak, na djelić sekunde izmijenio cijeli izraz lica, pa se opet unormalio. Uzeo je griz Obsessiona. 

“Nije loš, stvarno nije loš.” Mate je rekao dok je mljackao s čokoladom oko usana.  

“Ali Macho je bolji”  

Saveznici su uskliknuli. Kingovi su odahnuli, i njima je bilo dosta Obsessiona.  

“To je nemoguće!” vikao je Obsession. “To jednostavno nije moguće!” 

“Prika ne funkcioniraju ti te vradžbine na meni” kaže Mate “ja volin šta volin, razumiš? Nitko to ne može prominit, nit iko to more platit. Razumiš?” 

Obsession je vrištao dok su ga Saveznici odvlačili u tamnicu. Na kraju mu je oduzeta svijest, pretvoren je ponovno u običan sladoled, a tako nesvjestan mogao je jednostavno biti odličan sladoled, a s vremenom su ljudi i zaboravili kakav je okrutan vladar bio. Macho Čokolada postavljen je za novog vladara Svjesnih Sladoleda, a on je smanjio trajanje svoje vladavine na 10 godina, pa su se onda redom svi sladoledi izmjenjivali na prijestolnici. Između sladoleda i ljudi zavladao je mir kakvog Svemir nikada do tada nije vidio. Gradonačelnika Krka ljudi svih planeta sada su preklinjali da postane Gradonačelnik Svemira, a vlada SAD-a nudila mu je i doživotno predsjedništvo. Gradonačelnik Krka, vedar i nasmiješen kao i uvijek, uredno i zahvalno odbio je ove ponude, te rekao ovako: 

“Hvala vam na laskanju, ali moje srce je na Krku, a moje skromne sposobnosti dugujem baš tom Zlatnom otoku. Mogao bih biti gradonačelnik Svemira i svega što postoji, ali za mene Krk i je sve što postoji. A vas Amerikance molim jednu stvar, da vratite naše pokopane heroje Leona i Demira i škrinju 300 Ledo sladoleda koji su u davnini zakopani ispod Pentagona, da mogu u miru čuvati svoju Ledo škrinju tamo gdje je ona izvorno stajala, u Beach Baru Politin u kampu od 5 zvjezdica”  

Povratak na Ledo Trilogija 1. dio