Nazaré

Rodno mjesto surfanja u Portugalu, grad sukoba prošlosti i sadašnjosti, dodirna točka u kojoj se nekadašnji način života grčevito bori za opstanak pred plimom modernog doba – Nazaré. Hodajući rivom, s lijeve strane sadašnjost; turističke atrakcije poput restorana, suvenirnica, dućana opremom za surfanje i kafića abnormalno niskim cijenama bore se za zanimanje ono malo turista što su se našli ovdje u vremenima globalne pandemije. S desne strane, prema moru, nalazi se prošlost.

Nekoliko relikvija starih ribarskih čamaca izloženo je na pješčanoj plaži. Jednostavnog oblika no savršenih linija, podsjetnik su na hrabrost ribara koji su izlagali svoj život svim opasnostima što ih bogovi mora mogu smisliti. Sa širokom paletom boja stoje u kontrastu svojoj pozadini koju čine jednolično sivilo oceana i tmurno nebo iznad njega. Čini mi se da je upravo to sivilo jedan od glavnih motiva ljubavi koju Portugalci gaje prema svim veselim i toplim bojama na kojima ne štede pri farbanju kuća, čamaca, odijevanju i svih drugih načina uređivanja materijalnog svijeta. Pred tom surovošću i nedaćama što ih morski bogovi zadaju, oni se prkosno rugaju i slave život.

Nalazi se tu i tržnica kao drugi čuvar tradicije, sa svojih nekoliko mizernih štandova usoljene ribe, sada tek mali ostatak onoga što je nekad bila. Zanimljivo je kako posvuda u svijetu, upravo ona jela koja su nekad značila jedini način preživljavanja najniže klase u vremenima oskudice danas predstavljaju simbol naroda i tradicionalno jelo koje se prodaje po luksuznim cijenama.

Kao i svaku tržnicu, i u ovu u Nazaréu predvode starice. Poput kamenih spomenika, bake solju izgriženih lica iz nekih minulih vremena sjede na svojim solju izgriženim tronovima, prkosno okrenuvši leđa oceanu one nemilosrdno promatraju prolaznike. Jedan pogled u njihove oči jest poput pogleda u tamu oceanskih dubina, a odaje mudrost bezvremenosti koja se ne da opisati riječima, a stiče se jedino iskustvom i prolaznošću vremena.

Mlad, užurban i moderan čovjek pred takvim pogledom postaje nemiran i brzo se da omesti, dok duša starice ostaje nepomična u svojoj mudrosti. One su živi podsjetnik na ono doba prije našeg, u kojem je život značio više a smrt manje, kada je preživjeti zimu bio stvarni problem a ne priča iz davnina, kada je ta usoljena riba koju sada simbolično prodaju predstavljala život, a ne suvenir. Ovdje uz rub svijeta, one odolijevaju zubu vremena kao što visoke stijene odolijevaju zubu soli što ga nanose valovi i tvrdoglavo predvode odavno izgubljenu borbu tradicije protiv modernog načina života.

Na sjeveru grada, poput sfinge stijena visoka stotinjak metara ispružila se prema oceanu i oštro naznačila kraj Praie de Nazaré. Gornji dio grada prostire se po počecima stijene, no njena glava koja se strmo spušta prema moru ostavljena je na miru u svojoj kontemplaciji o vječnosti. Jedino se na njenom samom kraju poput krune smjestila kamena utvrda kao uspravni i visoki nadzornik ovih obala. Ova zastrašujuća stijena presjekla je jednu pješčanu obalu i načinila od nje dvije plaže. Kako je u Nazaréu granica sadašnjosti i prošlosti vidljiva i opipljiva, jednako stvarna je i granica koju ovaj prirodni bedem čini između ljudske kulture, grada i umjetnog na jugu te netaknute, sirove prirode na sjeveru.

Na jugu, bez obzira na novogradnju, bijele fasade ispod narančastih crijepova čuvaju izvorni izgled Nazarea. Baš zbog te jednoličnosti i sklada te činjenice da su sve građevine visinom slične, naselje se čini poput jednog cjelovitog organizma te je potrebno intenzivno fokusirati pogled kako bi se razaznalo kuću od kuće koje kao da se trude ne isticati se. Pribijaju se uz ovaj odavno odabrani dio obale, i kao da jedna preko druge na kakvom koncertu pokušavaju doći do prvog reda i ograde kako bi s divljenjem mogle svjedočiti veličanstvenom nastupu valova.

Ta ograda je riva, a iza nje prostire se masivna plaža poput neke debelokožne zlatne zmije. Suncobrani i ležaljke, zmajevi i prostirke, svo šarenilo ljudske zabave raštrkano je po ovom zlatnom prostranstvu. Promatrano od gore, naziru se samo minijaturni oblici ljudskih tijela pa bi čovjek prije mogao zaključiti da promatra mrave, no udaljeni zvukovi smijeha i dječjeg plača koji dopiru do mene jasno mi daju do znanja o kojim bićima je riječ. Vidim i čujem skupine mladih, obitelji koje su našle svoj raj na Zemlji, starce u kontemplaciji i ljubavne parove u oblacima. Sve radosti zbog kojih se ljudski život isplati sada su smještene na ovoj plaži, dok se njen kraj ne nazire kilometrima uzduž. Čini se kao da bi cijela atlantska obala Iberijskog poluotoka bila jedna plaža kada ne bi bilo poneke stijene ili luke da ih odvoji i nadjene im različita imena.

Podigne li se pogled i okrene prema sjeveru, nailazi se na spektakl koji samo majka priroda može priredit, a ni jedna riječ dovoljno dobro opisati. Ovdje se nalazi Praia do Norte, simbol i san svakog zaljubljenika u valove. Tamnoplavi divovi uzdižu se na nemirnoj površini oceana. Svoje rođenje doživljavaju tamo negdje daleko na pučini, spektakl počinje sa njihovim neminovnim rastom, a prizor iz snova pružaju na vrhuncu svojeg uspona, kada njihov život krene silaznom putanjom te se sva masa koju su dosad skupili počne strovaljivati u samu sebe. Svoj konačni kraj doživljavaju pružajući svoje bijele krakove pjene daleko preko plaže podjednako megalomanskih proporcija. Njenu kopnenu granicu čini postepeni prijelaz uzbrdo iz zlatnog pijeska u smaragdno raslinje, pretežito oštre niske grmove, jedne od rijetkih predstavnika flore ovog područja spremne na vječite nalete soli i vjetra.

Ograničen ničim osim nesavršenošću ljudskog oka, pogled prema Sjeveru stvara dojam da bi se ova plaža komotno mogla pružati i do Sjevernog Pola, budući da njen kraj ne nagovještava nikakva prirodna opstrukcija, već jednostavno nestaje u percepciji. Netko je ovdje zaustavio vrijeme, uvidjevši savršenost ove scene donio je zaključak kako čak ni jedina životna konstanta — promjena, ovdje nema što tražiti osim na razini eona.

Čitaj više o Portugalu: Porto