Na samim periferijama Europe, gotovo neprimjetan na karti svijeta a po mnogobrojnim aspektima fascinantan i pažnje vrijedan biser smjestio se otok Cipar. Na Jugoistočnom Mediteranu te svega 80ak kilometara zračnom linijom do obala Azije čije se planine lako mogu vidjeti kada zimi prohladni vjetar otpuše saharski pijesak, ovoj zemlji od davnina je suđena kulturna izmiješanost te svi darovi i prokletstva što ista nosi. Ako Turska predstavlja kulturni sudar Europe i Azije, onda je Cipar model kontinenta izgrađenog od kulturnih i prirodnih obilježja Europe, Azije i Afrike, s prstohvatom velikobritanskih imperijalističkih težnji koje su ostavile značajan utisak na arhitekturu, političko uređenje, jezik i mnoge druge segmente države.
U samom srcu ove otočne zemlje, na ravnici između dva svaki za sebe impresivna planinska lanca smjestila se Nikozija, kulturna, politička i ekonomska prijestolnica Cipra. Provevši 5 mjeseci u ovom fascinantnom gradu zlatnih obrisa, nesnosnih vrućina i venecijanskih zidina, imao sam priliku ući u samu srž ciparske kulture, povijesti, politike i uobičajene svakodnevnice, a time stekao i kratki uvid u Cipar u globalu, budući da je Nikozija najsavršeniji primjerak i sažetak ljepote i boli svoje domovine. Ovaj je tekst pokušaj da u što jasnijem svjetlu pokušam dočarati dojam što ga je na mene u ovom kratkom periodu ostavila Nikozija, a taj dojam jest prepun nepoznanica egzotične regije, no i nekih poznanica što su gorljivo podsjećale na dom.
Nadalje, pokušati ću dočarati ritam kojim ovaj grad i njegovi stanovnicu dišu. Također, bilo bi nemoguće pričati o Nikoziji i Cipranima bez da se dotakne i političke zavrzlame što tako prisutno koči rast, a upravo je ta zavrzlama i razlog zašto sam toliko dugo odgađao ovaj tekst. Ne osjećam se kompetentnim, a što je razina znanja o ciparskom problemu veća, to se osoba osjeća manje kompetentnom pred kompleksnom naravi ove situacije. Unatoč tomu, predstavit ću mišljenja ljudi s kojima sam došao u doticaj te probati dati vlastiti skromni osvrt na problem, vjerujući kako politička podjela bez koje bi svijet bio ljepše mjesto, ipak Nikoziji, a time i Cipru daje još jednu dodatnu, bolnu notu nerealnosti i karaktera.
Kao da se našla u nekoj kupoli, granice ravnice Mesaoria jasno su ocrtane na horizontu okolo Nikozije. Cijelim potezom s juga prema zapadu prostiru se brda koja signaliziraju početak planinskog masiva. Postepeno, penjući se sve više i više u smjeru jugozapada, pružaju se najviši vrhovi sveprisutnog Troodosa, planinskog lanca čije je proces rađanja započet pred 92 milijuna godina sudarom afričke i europske tektonske ploče. Gotovo 200 metara visok vrhunac planine s božanstvenim imenom Olimpus, simbol drevnog uzdizanja Cipra iz morskih dubina, poput nekog zaštitnika budno bdije nad svojim otokom, a zimi se često i zabijeli, u što je promatraču gotovo nemoguće povjerovati dok se kuha na nikozijskom asfaltu i guši u saharskom pijesku. U jasnom sukobu s ovim prastarim i zaobljenim vrhuncima Troodosa stoje oštri vrhovi mlađeg planinskog lanca Kyrenia koji se pruža uz cijelu sjevernu obalu Cipra.
Znatno nižeg rasta od svog rivala s juga(1024m) ova je planina nadomjestila impresivnošću naglog uzdizanja, s ogoljenim vrhovima koji poput prstiju vape prema plavom nebu. Njen drugi naziv i jest upravo Pet prstiju(grč. Pentadaktylos, tur. Besparmark), naziv koji je dobila prema jednom od najupečatljivijih prizora, stijene koja podsjeća na šaku, inspiracija mnogobrojnim legendama i mitovima. Na južnim obroncima koji su tako jasno vidljivi iz Nikozije smjestio se rad ljudskih ruku koji bi se lako mogao proglasiti zločinom nad prirodom – masivna i grozna, sačinjena od ofarbanog kamenja, zastava međunarodno nepriznate Turske Republike Sjevernog Cipra(identična turskoj ali obrnutih boja).
Impresivna po ničemu osim po svojoj veličini, megalomanskih proporcija ona je jasno vidljiva iz svakog kuta Nikozije čime služi kao vječiti trn u oku grčkoj strani te podsjetnik vladajućima s druge strane da nikad ne zapostave pumpanje nacionalističke mržnje među svojim pukom. Pored te prirodne katastrofe ljudski mozak dosjetio se na isti način izgraditi i religijski simbol polumjeseca i zvijezde, a veličina i jednog i drugog može se pojmiti tek kada se osoba nađe par sto metara od istih pa uvidi da skupa zauzimaju prostor od nekoliko nogometnih igrališta usred ogoljene prirode posječenih stabala i ofarbanog kamenja. Kao šlag na kraju, cijele noći ovi simboli jasno su ocrtani svjetlom čime vjerojatno troše više električne energije od sela pored, te poput lunaparka naporno podsjećaju na svoje iritantno postojanje.
S tom vječno prisutnom sjenom nacionalizma, raznolikim bojama kože, rastrganošću između težnje ka europskim vrijednostima i bliskoistočnog mentaliteta, Nikozija predstavlja vrlo posebno mjesto u svijetu koje se nije moglo smjestiti baš nigdje drugdje na karti već ovdje, u srcu Afroditinog otoka na granici svjetova.
Čitaj više o impresijama sa Cipra: The clicking and clacking of Georgiou Seferi