„Ne kužim zakaj ljudi briju da tekst mora opisivati nekaj spektakularno, ili da moraš otići na kraj svijeta i vidjeti senzacije za dobru priču. Pa ljudima uopće nije bitno di si ti bio, bitno im je ima li tu nekaj zanimljivo, a zanimljivosti su u detaljima, i mogu li se poistovjetiti s tobom. Zakaj, na primjer, ne bi napisao tekst o odlasku u pekaru?“ Ovo su riječi mog prijatelja koji me već 20 godina nasmijava te i dalje iznenađuje svojim konstantnim izljevima prirodne spontanosti.
Pred koji vikend Bruno je prespavao kod mene na Krku. Dok je još nemarno hrkao u svom krevetu, ja sam obuzet mamurnom inspiracijom uzeo laptop na balkon te počeo s opisivanjem putovanja na grčki Corfu. Nakon nekog vremena Bruno se ustao, a ja sam otišao u kuhinju skuhati kavu i nešto pregristi. Kad sam se vratio na balkon, zatekao sam ga kako operira u MS Wordu za mojim laptopom.
Instinktivno sam osjetio sram jer nisam bio zadovoljan vlastitim tekstom, a i općenito ne volim kada bilo tko krene čitati nešto što sam sročio prije same „finalne“ verzije. Bruno je nastavio tipkati ne obazrevši se na moju prisutnost, a kad sam pogledao u laptop shvatio sam da je samo nastavio s pisanjem točno tamo gdje sam ja stao, usred rečenice. U nastavku je odlomak teksta, podebljani dio je Brunin spektakularni nastavak:
„U takvoj atmosferi, kada sunčane zrake režu svaku želju za ubrzanim kretanjem a monotono razbijanje valova čini trenutak nešto duljim, čovjekova svijest dozvoli si odmor i pobjegne u neke nepoznate predjele uma. Misli poprime notu udaljenosti od samih sebe, a čovjekovo unutrašnje stanje pretvori se u neobično jedinstvo kontrastnih osjećaja u kojem se miješaju sjeta i optimizam, melankolija i sreća, prisutnost i udaljenost. Vidjevši sve što mi život nudi, kroz putovanja i poznanstva, htio sam sve više snabdijevati u prisutnosti dana. Putovanjem si produžujem život, kao znatiželjno dijete pred Božić iščekujem nove avanture, nove priče, novog sebe. Transformacija u sebi i okolini čine me sretnim. Ja sam sretan.“
Ova kvazi spiritualna new-age završnica koja stavlja klaunov šešir na moj tekst natjerala me u histerično smijanje iz kojeg se nisam mogao izvući nekoliko minuta. Doslovno sam plakao od smijeha nekoliko puta nanovo čitajući pozitivnu afirmaciju iz knjiga samopomoći, „Ja sam sretan“, savršenu karikaturu stila kojim je tekst odisao. Znao sam da ovaj kreativni biser moram zabilježiti, stoga sam izvadio mobitel i fotografirao odlomak teksta, koji me i dalje glasno nasmije svaki put kad ga se prisjetim. Osim ogromne doze smijeha, pružio mi je i vrlo vrijedne spoznaje što se tiče pisanja.
Iako je Brunina dosjetka bila motivirana čistom željom da unese malo komedije u situaciju, kao i u svakoj šali, i u ovoj se krilo nešto istine. Bio sam svjestan činjenice da moj tekst ide u tom smjeru (naravno ne tako doslovno i očito), i nekako sam to shvaćao ozbiljno sve do tog trenutka. Da nisam okružen prijateljima s kojima već barem jedno desetljeće radimo na razvijanju sarkastičnih fora na tuđe račune, pa tako i podižemo granicu toga što nas može uvrijediti, Brunina dosjetka vjerojatno bi me i naljutila, jer ne bih mogao prihvatiti da u njoj ima nešto istine. Moj tekst stvarno je odavao „try-hard“ pokušaje da ga učinim magičnim i spektakularnim, što je kardinalna greška, jer takve karakteristike nisu nešto što se može proizvesti namjerno. Pod sjenom probuđene svijesti o tom prizvuku s teškom sam mukom na upravo taj način i završio tekst.
Vraćam se na početak gdje sam citirao još jedan Brunin biser, o tome kako stvarno nije potrebno otići u spektakularne destinacije s razglednice kako bi doživjeli velike stvari i opisali nevjerojatne događaje. To nikako ne znači da su sve priče o velikim događajima i iz predivnih destinacija isprazne, nategnute i manjkave u dubini, već samo da bez onog ljudskog faktora nesavršenosti, kaosa svakodnevnice i malih stvari postaju takve. Bez prijatelja koji nas nasmijavaju sa svojih sto mana, bez babe koja se dere na mačku, bez riječkih klošara koji svakodnevno užicaju iznadprosječnu hrvatsku plaću pa je troše na poker aparatima, priče gube spontanost i upravo tu magičnost koju ponekad pokušavamo nategnuti.
Sunday league
Kao dokaz važnosti takvih priča za čovjekovu dušu, tu je činjenica da su te naoko nebitne situacije u našim životima one koje pamtimo najbolje i prepričavamo godinama. Tako ću se uvijek sjećati kad smo Tomislav i ja gledali NK Stari Grad-Željezničar, okršaj druge županijske nogometne lige, razinu nogometa koju bi komotno mogli okarakterizirati kao „Sunday league“. Iznenadio sam se brojem gledatelja na Omladinskom igralištu u Rijeci (oko 100), a naročito brojem gostujućih navijača.
Našao se tu naravno i jedan od onih gledatelja čija je razina svijesti jednostavno nadilazila koncept navijanja za jedan klub. U jednom trenutku vjerno je navijao s domaćim navijačima, a zatim bi ga ubrzo mogli vidjeti na suprotnoj strani kako se veseli s gostima. Nije nam bilo jasno kako bi se tako brzo teleportirao na drugu stranu, a ni zašto bi se uopće premjestio. Prodorno, hrapavo urlikanje koje je dolazilo iz njegovog grla, odavno oblikovano nepreglednom količinom popijenih pivi i popušenih cigareta gromovito je odzvanjalo betonskim zgradama oko igrališta. U trenutku kada bi pomislili da je već postao dosadan, njegov entuzijazam i neumorna volja opet bi nasmijali svih na tribini.
Između vrijeđanja suca i živciranja zbog svojih igrača, navijače bi ponekad omela prostodušnost ovog lika koji je neprestano skandirao oslanjajući se koljenima na sam rub ograde dok je istodobno brižno držao svoju kćerku za ruku. On im jednostavno nije dopuštao da ovu utakmicu shvate preozbiljno i podsjećao ih da je nogomet samo igra. Sudac je dosudio jedan opravdani, a nešto kasnije tijekom utakmice i jedan vrlo kontroverzni penal za gostujuću ekipu. Naravno, opravdano ili ne, zbog takvih odluka iz redova domaće publike zaradio je impresivnu količinu uvreda i psovki koje su ponekad znale biti i vrlo kreativne, ali većinom uobičajeno ružne.
Ono što ću zauvijek pamtiti je zgoditak Željezničara iz drugog penala za 2–2, kada je nastao sveopći metež, tribine se pretvorile u kavez za gorile a teren epicentar najzanimljivijeg nogometa ikad. Teško je opisati taj kaos. Uvrede prema sucu letjele su kao verbalni udarci, ekipa Željezničara u deliriju, a zatim je od neokrečene zidove klupskih prostorija odjeknuo nekakav zvuk kao da je iz topa puknulo. Nitko se nije na to obazirao, a ja i dalje ne znam što je proizvelo taj zvuk. Igralište se treslo kao da je izbio potres magnitude 5.0, a iz tog općeg meteža i dalje se jasno moglo čuti najvjernijeg fana kako slavi najljepšu igru na svijetu sa svima poznatim nogometnim skandiranjem, a zatim isto završio engleskom inačicom Staroga Grada — „Old Town!!“.
Ova priča nema veze s odlaskom u pekaru, no siguran sam da takvih svako od nas ima barem desetak, naročito onih čije je vrijeme radnje rani jutarnji sati. Svojom pričom htio sam opravdati Bruninu teoriju da se za dobru priču (ili barem onu koja je nama draga), stvarno ne mora ići na kraj svijeta, niti duboko kopati po sjećanju, već se ponekad dovoljno prisjetiti onih anegdota koje vječito nanovo prepričavamo s ljudima oko nas. Očito se u njima krije neka vrijednost kada nam tako često znaju isplivaju iz podsvijesti.