Porto

Arhitekture toliko nestvarne da ju je gotovo nemoguće zamisliti, grad Porto i njegove građevine minulih stoljeća tijesno se naguravaju i traže svoje mjesto na strmim brežuljcima uzduž rijeke Douro. Bez ljudi i nikad monotonog portugalskog u auditivnoj okolini, puste ulice i trgovi dali su mi priliku proučiti i upiti disanje grada, u neobičnom ozračju tišine koja se odbija od kamene površine visokih peterokatnica ponosnoga Porta.

S poviješću šarenom i bogatom koliko i kuće stare gradske jezgre, u njemu se renesansa, barok i gotika bore za prevlast, nesvjesni radosnog igrokaza koji njihov ples priređuje. Sparni sunčani ili tmurni kišni dani, nemoguće bi bilo odlučiti na kojoj se pozadini bolje ocrtavaju čari Porta.

Turobno sivilo neba gotovo uvijek podrazumijeva nekoliko dana slabašne ali postojane kiše. Teško bi se to moglo nazvati kišom, s obzirom da se svi oblaci svijeta spuste u sami Porto, pa ni nemaju gdje padati kada su već tu. Mistična magla obavija cijeli grad i daje mu priliku da pokaže svoju ozbiljnost. Porto se tada pretvara u starog patrijarha, duboko zamišljenog, gradeći u mislima svoju budućnost i čekajući vedre dane za njen dolazak. Kada oni napokon dođu, svi oblaci napuštaju svoja mjesta na nebu, ustupajući mjesto žarkom plavetnilu koje daje priliku širokom spektru boja grada da se pokažu. Sunčeva žega pulsira u asfaltu, a vlažnog zraka kao da nikada nije ni bilo.

Ukoliko ju se gleda s druge strane rijeke iz Gaie, može se primijetiti kako Ribeira, taj trg u samoj jezgri centra uz Douro najbolje reflektira romantiku ovoga grada obasjanog suncem. Žila kucavica Porta, onaj bajkoviti motiv svih fotografija turističkih prospekata, čiju cjelovitu ljepotu još ni jedan fotoaparat nije u potpunosti uspio ukrotiti.

Sve ono što Porto jest može se sažeti u ovih nekoliko stotina metara starogradske četvrti čije se prevladavajuće tirkizne i zlatne višekatnice u nasumičnom padu strmoglavo obrušavaju prema rijeci. Onih nekoliko najviših i najponosnijih, zbijenih oko trga i tik do rijeke, kao da rukama obuhvaćaju i zaustavljaju ove iza njih, držeći ih kako ne bi proždrle i taj zadnji dio otvorenog prostora uz rijeku. Ovaj grad doživljava se apsolutno svakim osjetilom, a njegov cjelokupni dojam mogao bi se najbolje usporediti upravo sa tekućinom koja potječe iz svjetski poznatih vinarija s druge strane obale, vinom Porto. Intenzivno slatko, s ništa manjom dozom jačine, ovaj grad pruža onaj osjećaj zaigranosti i životnosti koja se može doživjeti samo čitajući romane, nikada kroz vlastito iskustvo.

Čuveni Douro, barem na njegovom kraju na kojem se smjestio Porto, mirisom je više nalik zalutalom odvojku staroga mora nego rijeci. To se najbolje očituje kada morski bogovi ožive i vjetrovima počnu podsjećati stanovništvo na pravog gospodara nad vodama, donoseći oštar miris soli s Atlantskog Oceana tako blizu da ni galebovi ne prepoznaju granicu rijeke i svojeg izvornog staništa. Vjetrovi pred kojima se morske ptice skrivaju u zaleđu grada ne mogu se ne primijetiti, pošto nemaju ni najmanju namjeru puhati suptilno.

Gledajući u vedro nebo, može se promatrati utrka minijaturnih oblaka koji se natječu nestvarnom brzinom, bježeći prema unutrašnjosti Iberijskog poluotoka. Na blizinu slane vode podsjećaju i stari drveni brodovi privezani uz Ribeiru, relikviji iz nekih minulih doba istraživanja i kolonizacije, sad poput starih ponosnih djedova gunđaju nad svojom turističkom namjenom i nostalgično se prisjećaju zlatnih dana svoje mladosti. Grad Porto ponosno prati rijeku cijelim krajem njezina toka, do samog Foz do Douora, estuarija i početka Atlantskog Oceana koji je ispratio i primio beskonačan broj priča i promjena iz Novog svijeta u Stari i obrnuto. Odmicanjem od jezgre Porta, usporedno s rijekom prema njenom estuariju, prostor postaje širi i otvoreniji, a samim time i užurbanost grada nešto manja. Prevladava tipična opuštena atmosfera, zajednička svim primorskim mjestima ovoga svijeta.

Na obzoru iznad rijeke koju u ocean ispraćaju dva lukobrana ispružena prema zapadu, počinje se nazirati bijela pjena koja nagovještava svu veličanstvenu silu onoga što leži između Starog i Novog svijeta. Nemilosrdno udarajući o kameni lukobran Foza i prelijevajući se preko svjetionika, desetometarski valovi izazivaju strahopoštovanje svih živih bića koja svjedoče tom prizoru.

Sežući u nedogled, sa sjeverne strane lukobrana prostiru se pješčane plaže, čiju konstantu jedino prekidaju čovjekove luke. Podsjećajući na ritam disanja, zvuk razbijanja valova odaje proces star milijunima godinama koji tvrdoglavom upornošću mora pretvara stijene u zrna pijeska. Ovakav prizor zapanjuje promatrača do te mjere da dolazi u ono iznimno rijetko stanje bez misli koje traje svega nekoliko milisekundi, no u tom trenutku spokoja svjestan je ljepote u kojoj se nalazi. Ponosan i vječito mlad, grad Porto stoljećima drži ulogu portala između dvaju svjetova. Ovdje na rubovima Europe on promatra kako civilizacije dolaze i odlaze, i od svake zadržava samo ono najukusnije.

Sunčeva žega pulsira u asfaltu, a vlažnog zraka da nikada nije ni bilo.

Ukoliko ju se gleda s druge strane rijeke iz Gaie, može se primijetiti kako Ribeira, taj trg u samoj jezgri centra uz Douro najbolje reflektira romantiku ovoga grada obasjanog suncem. Žila kucavica Porta, onaj bajkoviti motiv svih fotografija turističkih prospekata, čiju cjelovitu ljepotu još ni jedan fotoaparat nije u potpunosti uspio ukrotiti.

Sve ono što Porto jest može se sažeti u ovih nekoliko stotina metara starogradske četvrti čije se prevladavajuće tirkizne i zlatne višekatnice u nasumičnom padu strmoglavo obrušavaju prema rijeci. Onih nekoliko najviših i najponosnijih, zbijenih oko trga i tik do rijeke, kao da rukama obuhvaćaju i zaustavljaju ove iza njih, držeći ih kako ne bi proždrle i taj zadnji dio otvorenog prostora uz rijeku. Ovaj grad doživljava se apsolutno svakim osjetilom, a njegov cjelokupni dojam mogao bi se najbolje usporediti upravo sa tekućinom koja potječe iz svjetski poznatih vinarija s druge strane obale, vinom Porto. Intenzivno slatko, s ništa manjom dozom jačine, ovaj grad pruža onaj osjećaj zaigranosti i životnosti koja se može doživjeti samo čitajući romane, nikada kroz vlastito iskustvo.

Čuveni Douro, barem na njegovom kraju na kojem se smjestio Porto, mirisom je više nalik zalutalom odvojku staroga mora nego rijeci. To se najbolje očituje kada morski bogovi ožive i vjetrovima počnu podsjećati stanovništvo na pravog gospodara nad vodama, donoseći oštar miris soli s Atlantskog Oceana tako blizu da ni galebovi ne prepoznaju granicu rijeke i svojeg izvornog staništa. Vjetrovi pred kojima se morske ptice skrivaju u zaleđu grada ne mogu se ne primijetiti, pošto nemaju ni najmanju namjeru puhati suptilno.

Gledajući u vedro nebo, može se promatrati utrka minijaturnih oblaka koji se natječu nestvarnom brzinom, bježeći prema unutrašnjosti Iberijskog poluotoka. Na blizinu slane vode podsjećaju i stari drveni brodovi privezani uz Ribeiru, relikviji iz nekih minulih doba istraživanja i kolonizacije, sad poput starih ponosnih djedova gunđaju nad svojom turističkom namjenom i nostalgično se prisjećaju zlatnih dana svoje mladosti. Grad Porto ponosno prati rijeku cijelim krajem njezina toka, do samog Foz do Douora, estuarija i početka Atlantskog Oceana koji je ispratio i primio beskonačan broj priča i promjena iz Novog svijeta u Stari i obrnuto. Odmicanjem od jezgre Porta, usporedno s rijekom prema njenom estuariju, prostor postaje širi i otvoreniji, a samim time i užurbanost grada nešto manja. Prevladava tipična opuštena atmosfera, zajednička svim primorskim mjestima ovoga svijeta.

Na obzoru iznad rijeke koju u ocean ispraćaju dva lukobrana ispružena prema zapadu, počinje se nazirati bijela pjena koja nagovještava svu veličanstvenu silu onoga što leži između Starog i Novog svijeta. Nemilosrdno udarajući o kameni lukobran Foza i prelijevajući se preko svjetionika, desetometarski valovi izazivaju strahopoštovanje svih živih bića koja svjedoče tom prizoru.

Sežući u nedogled, sa sjeverne strane lukobrana prostiru se pješčane plaže, čiju konstantu jedino prekidaju čovjekove luke. Podsjećajući na ritam disanja, zvuk razbijanja valova odaje proces star milijunima godinama koji tvrdoglavom upornošću mora pretvara stijene u zrna pijeska. Ovakav prizor zapanjuje promatrača do te mjere da dolazi u ono iznimno rijetko stanje bez misli koje traje svega nekoliko milisekundi, no u tom trenutku spokoja svjestan je ljepote u kojoj se nalazi. Ponosan i vječito mlad, grad Porto stoljećima drži ulogu portala između dvaju svjetova. Ovdje na rubovima Europe on promatra kako civilizacije dolaze i odlaze, i od svake zadržava samo ono najukusnije.

Čitaj više o Portugalu: Nazaré